Moj porod i oporavak u bolnici

Moj porod i oporavak u bolnici

Trudnoća traje 9 mjeseci, ali jeste li primijetile kako taj 9. mjesec kao da traje puno duže. Stalno ste u iščekivanju i skroz nestrpljivi. Kada će biti porod? Kako će izgledati? Kako ću znati prepoznati trudove? Kada moram krenuti u bolnicu? Kako je izgledao moj porod i prvi dani oporavka pročitajte u nastavku.

U 38. tjednu trudnoće obavila sam prvi pregled u bolnici. O tome sam pisala u jednom od prethodnih postova. Nakon toga pregledi su se ponavljali svaki tjedan, a posljednji je bio na predviđeni datum poroda 22.2. Na tom pregledu doktorica mi je spomenula da s obzirom na to da imam dijagnozu gestacijskog dijabetesa trebala bi u svakom slučaju roditi prije 41. tjedna trudnoće. To mi je bila prva takva informacija. Predložila mi je indukciju gelom i pitala hoću odmah sutra ili ćemo pričekati ponedjeljak.

Napomenula mi je da ovakav porod traje jako dugo, sam efekt gela se vidi tek za 6-7 sati. Nisam puno dvojila, odmah sam rekla može sutra. Ona se konzultirala s dežurnom liječnicom i to je to. Mislila sam si super sutra ću konačno primiti svog sina u ruke, nisam očekivala da će to sve baš tako dugo trajati. Naivka. 🙂

Sljedeće jutro došla sam u bolnicu, redovno su me upisali, obavili smo toaletu i došla je doktorica da mi objasni kako gel funkcionira. Nanošenje gela ništa ne boli niti ne peče, zapravo nemate osjećaj da se nešto posebno dešava. Bila sam spojena na CTG i smjela sam se dizati tek uz kraće pauze od 15 minuta za odlazak na wc. Gel je pokrenuo otvaranje i došli smo prvo popodne na 3 prsta. Krenulo je tu i krvarenje i prvi trudovi koje sam već dosta osjetila.

Ja se sad ne mogu sjetiti jesam li ja prvi dan primila drip, ali čini mi se da je bila neka manja doza. Sjećam se samo da su me pitali za sredstva protiv bolova i ja sam rekla da nema potrebe. Dobila sam samo jednu injekciju koja je uz smanjenje bolova trebala potaknuti i omekšavanje svega toga dolje. 

Prvi dan je zapravo kako kažu latentna faza poroda. Zapravo prirodno je većina vas to prošla kod kuće do pucanja vodenjaka, kada ste krenuli u bolnicu. Taj prvi dan sam u nekoliko navrata i odspavala. Navečer su se trudovi skroz umirili i uspjela sam odspavati nekoliko sati u komadu, pošto tu večer nije bilo gužve u predrađaonici. Također dobila sam sva tri obroka.

Na jutarnjoj viziti doktorica je provjerila stanje i izbušila mi vodenjak, tada je krenulo brže otvaranje. Odmah sam potpisala za epiduralnu i kada sam bila dovoljno otvorena prebačena sam u rađaonu da bi ju primila. Dva sata koje sam čekala epiduralnu bila su mi najgora ikad. Takvi teški bolovi, osjećaj kao da ću se raspasti, drip je tu već bio prilično pojačan. 

Ono što vam je moj savjet je da provježbate disanje. Vježbe disanja su nam spominjali na trudničkom tečaju i pisala sam o njima u Facebook postu Tehnike disanja koje mogu olakšati porod. Trudove je važno prodisati, brojne mame viču, urliču i samo gube energiju, treba pravilno disati, duboko disanje, dahtanje kad je najgore, to me spasilo.

Moj porod i oporavak u bolnici (3)

Izvor fotografija: pexels.com

Kad sam primila epiduralnu osjećala sam se savršeno. Osjećaj hladne tekućine niz leđa i odjednom prestanak bolova. Aparat je i dalje pokazivao jake trudove,a meni je bilo super.

Tada je muž mogao doći k meni i to je još jedan faktor koji mi je puno značio. Puno njih kaže kad je muž tamo s tobom liječnici i sestre su bolji prema tebi. To je istina, ali isto tako istina je da si ti na krevetu, a doktori i sestre nisu s tobom cijelo vrijeme je l’ pokrivaju cijeli odjel i ako ništa drugo barem imate nekoga tko ih može brzo pozvati. U društvu s njim vrijeme je brže prošlo.

I njemu je drago da je bio samnom, barem je znao što se točno dešava. Cijeli dan prije bio je kod kuće i čekao u neizvjesnosti kada ću ga pozvati da dođe. Ogroman je to stres i za njih.

Problem kod epiduralne mi je jedino što naglo prestane djelovati, bar je meni tako bilo. Trenutak blaženog stanja u kojem se zezamo i smijemo i odjednom nesnosni bolovi koji lome cijelo tijelo. Obnavljali su mi epiduralnu svakih 2 do 3 sata. Osim toga svakih nekoliko sati su pojačavali drip.

Napretka je bilo, odjednom sam bila otvorena 9 prstiju. Svakih nekoliko sati su liječnici provjeravali stanje. Isprobavali smo i tiskanje. Položaj, pritisak, uz pomoć dvije sestre i doktorice. Ono što je bio problem je to što sam bila skroz utrnuta, realno noge sam jedva osjećala od silnih doza, a i epiduralna vam ubije taj prirodni nagon za tiskanje.

Kad je bila već ponoć doktor je rekao da ćemo pričekati još par sati i onda je to to. Ako bude napretka ide prirodno, ako ne carski. Zadnja epiduralna je već prestajala djelovati i samo sam čekala doktora da kaže što ćemo. Bolovi su postajali nesnosni. Od ležanja 2 dana na lijevom boku, dodatna je bol bila bočna strana tijela. Tako da sam na momente sjedila, muž me pridržavao ili bi se naslonila na njega. Jednostavno za tijelo nije normalno biti tako dugo u jednom položaju.

Pod kraj sam se već molila samo da bude carski, nisam imala snage. Nakon provjere utvrđeno je da se beba ne spušta i da idemo na carski. Muža su izbacili van u čekanu, a mene u polu svjesnom stanju otpeljali u salu.

Operacija je bila brza, spinalna anestezija, što znači da sam bila svjesna iako su stavili paravan da ne gledam operaciju. Od silnih lijekova tresla sam se cijelu operaciju. Kada su me operirali imala sam osjećaj da su mi izrezali cijeli trbuh, a ne samo mali rez. Bebač je odmah zaplakao, onako skroz nježno, vidjela sam ga kratko na stranu na par sekundi i bio mi je baš lijep. Onda su ga okupali i opet mi ga pokazali. Kasnije sam na otpusnom pismu vidjela da je na Apgar indeksu dobio najveću ocjenu, što znači da je sve bilo u redu. Tako da smo krenuli svatko na svoj oporavak u sobu.

Izvor fotografije: pexels.com

Puno ljudi mi kaže ajme kako si imala težak porod. Kako si izdržala tako dugo  Da nije bio jednostavan, ali bilo je tu perioda kada sam mogla odspavati i odmoriti, izuzmemo li prvi dan, koji mame prođu kod kuće, aktivna faza poroda trajala je od pola 8 ujutro do 3 u noći. Kad zbrojiš te sate zvuči kao ajme, kad si tamo osjećaš adrenalin i vrijeme leti. Razmišljaš samo o krajnjem ishodu.

U sobi sam se još tresla dobra 2 sata prekrivena dekama. Sestra koja me njegovala bila je stvarno krasna, baš puna ljudskosti i dobrote. Nisam bila u stanju primiti bebu tada, mislim da sam ubrzo zaspala. Prvo buđenje također nije bilo pre ugodno, srećom imala sam dobru cimericu koja me malo podigla, tek poslije podne došla sam k sebi. Tada sam primila svoju bebu i bio je prvi podoj. Mali je to odradio kao profesionalac. 🙂 Ubrzo nam je došao i tata.

Ustala sam se prvi put iz kreveta tek kasno navečer oko 8, neposredno prije su skinuli kateter. Pomogla mi je u prvom dizanju sestra i objasnili su mi kako se dizati bez opterećenja trbuha s oslanjanjem na ruke. Odjednom kao da sam ostarjela sto godina, ustajanje s kreveta polako, odlazak do wc-a skroz pogrbljena. Istina je da je pritisak puno manji nakon pražnjenja mjehura, tako da bi se u povratku malo uspravila. Tada sam dobila prvi obrok nakon skoro 2 puna dana, najdraža juha ikad.

Drugi dan sam bila puno bolje, krenuli su redoviti obroci. Presvukla sam se u čistu odjeću, napravila frizuru, oprala se, umila, oprala zube, sve što me dan prije u onakvom stanju nije bilo na listi prioriteta. S bebom sam provela već više vremena i dobila sam malo samopouzdanja po tom pitanju. U posjetu su nam došli tata, moji starci i prijateljica i tih sat vremena je baš proletjelo. Bolovi su u leđima i dalje postojali i samo su mi davali sredstva protiv bolova. Prvo sam se ustručavala, kasnije sam ih samo zvala. Uz bolna leđa stvarno nisam mogla ništa s bebom, tako da su me tablete spašavale.

Treći dan su me preselili u običnu sobu, gdje su bile cure koje su prirodno rodile. Iako su cure bile skroz simpatične, tamo mi je bilo skroz teško. Najviše zbog toga što su one provodile cijele dane s bebama, mogle su ih normalno nositi, premotavati igrati se s njima, dok sam se ja i dalje mučila s bolovima. Osjećala sam se baš loše, kao da sam ja lošija mama i kad su me pitali hoću li doma sljedeći dan sreći nije bilo kraja.

Taj treći dan su mi skinuli i flaster s rane i ostavljena je samo sterilna gaza. Samim time mi se bilo lakše podizati s kreveta. Taj dan sam imala dosta bebu kod sebe, prematala sam ga i hranila i bila baš sretna zbog toga.

Oporavak od carskog je težak, ali svaki dan osjetiš da možeš više. Nemojte se uspoređivati s drugima, kako su se oni oporavili nego pratite svoje tijelo i dajte si vremena, ništa ne ide na silu. Prihvatite svaku pomoć koja vam se nudi. Također, svaki porod je drugačiji. Nema tu pravila.

Iskreno 4. dan nakon poroda kad sam stigla kući nisam razmišljala ajme kako sam imala težak porod, ajme koji bolovi, nemaš ti vremena više o tome razmišljati. Razmišljala sam o tome kako sam sretna što je moja beba živa i zdrava i što sto ga konačno dočekali, je l’ to je ono najvažnije. Razmišljala sam i o tome kako se moram što prije oporaviti zbog njega, da ga mogu primiti i zagrliti.

Porod je neizbježan, bolan, nije nikako ugodan, ali trenutak dolaska bebe na svijet bilo prirodno ili na carski je čisto savršenstvo.

Drage mame puno mi je vas već pisalo da je imalo dosta slično iskustvo s poroda. Pišite mi u komentare pa ćemo malo prokomentirati.

I baš mi je drago da ovaj post pišem na dan žena.

Nema toga što jedna žena ne može. Uživajte u našem danu, u društvu svojih beba ili trudničkih trbuščića. 🙂

Pusa i zagrljaj,

Buduća mama.

Svidio ti se post? Lajkaj ga ili podijeli prijateljicama 🙂

Comments

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)