Sigurna sam da ima veliki broj vas čija bi djeca ubrzo trebala krenuti prvi put u vrtić/jaslice. Lukas je u vrtić krenuo kad je napunio godinu dana, neposredno prije pandemije korona virusa. Uspješno je odradio dvotjednu adaptaciju i onda smo ponovno završili zajedno kod kuće. U nastavku su neke informacije o upisima u vrtiće koje bi vam mogle koristiti i naše iskustvo pronalaska vrtića, upisa i prilagodbe.
Uobičajeno vrijeme predaje dokumentacije za redovne upise u vrtić je početkom 5.mjeseca za sljedeću vrtićku godinu. Nakon nekog vremena objavljuje se lista djece koja su dobila mjesto, nakon čega slijedi upis i na jesen djeca kreću u novu vrtićku godinu. S obzirom na to da je ove godine specifična situacija vjerujem da će se i vrijeme i način prijave malo modificirati. Jedna mama je napisala da se kod njih (u Osijeku) prijave mogu predati online, što je super. Tako da pratite informacije u medijima i na stranicama dječjih vrtića, sve ćete saznati na vrijeme. Upisi se vrše i ostatak godine u slučaju da u vrtiću ima mjesta.
No, što ako je vaše dijete rođeno, kao i moje, početkom godine? U petom mjesecu on je imao tek puna dva mjeseca, a upisnu dokumentaciju je za dvomjesečno dijete pomalo teško ispuniti. Jede li dijete, priča li, kad je prohodalo? Pa ima samo dva mjeseca, što točno mogu napisati. Tako da sam odustala od predaje dokumentacije u petom mjesecu (muž me uvjerio da nema potrebe), već sam odlučila pričekati kakvo će stanje sa slobodnim mjestima biti na jesen. Ako ste iz Zagreba, listu slobodnih mjesta, koja se redovito ažurira imate na linku Slobodna mjesta u vrtićima grada Zagreba. Tablica se ažurira jednom mjesečno tako da početkom mjeseca možete vidjeti stanje sa slobodnim mjestima.
Izvor fotografija: unsplash.com, pexels.com
Na jesen je bilo još par slobodnih mjesta u podružnici jednog od državnih vrtića. Kontaktirala sam ih i rekli su nam da oni ne mogu čuvati mjesto. Da se javimo tek početkom drugog mjeseca, u slučaju da će mjesta biti. Mjesta su se naravno popunilo do kraja godine. Ono što vam je moj savjet – nemojte slati mailove vrtićima, nego ih za sve informacije zovite na telefon. Na mailove dosta sporo odgovaraju. Telefonski ćete vrlo brzo dobiti informacije, a svi su stvarno srdačni.
U međuvremenu sam kontaktirala jedan privatni vrtić u blizini i oni su mi rekli da se javim početkom godine. Mjesta će vrlo vjerojatno biti. Tako da nisam puno brinula. No početkom godine ipak mjesta u tom vrtiću više nije bilo. 🙂 Tek tada sam zapravo skužila da pronalazak mjesta u jaslicama ne ide samo tako. I kako su vrtići bar u ovom djelu grada zbilja krcati. Što su mi potvrdili kasnije u samim vrtićima.
Bilo mi je simpatično u jednom vrtiću kad sam nazvala i pitala imaju mjesta u jaslicama. Kažem ja nadobudno piše na internet da ima mjesta, a gospođa mi odgovori: “Kada vam je informacija objavljena?” Ja kažem: „Pa prije 3 dana“. Ona: “E draga gospođo to vam je odmah taj prvi dan bilo popunjeno“. Super. 🙂 Srećom nisam krenula tražiti baš zadnji tren.
Izvor fotografije: pexels.com
Pošto smo državni vrtić zbog popunjenosti otpisali, krenula sam pretraživati private vrtiće. Uzela sam listu vrtića sa slobodnim mjestima i zvala one vrtiće koji su nam u blizini ili mužu na putu za posao. Važno nam je bilo da Lukas ipak ne bude pre dugo u vrtiću dok je tako mali..da ne gubimo vrijeme na putovanja i da ga što prije možemo skupiti.
Bila sam na razgovoru u dva privatna vrtića gdje je mjesta bilo i ostala sam pomalo razočarana. Prostori ovih vrtića bili su totalno neadekvatni. Znači prostori koji su nekad bili prodavaonice/uredi/nešto treće prenamijenjeni u vrtić. U svim tim prostorima vidjelo se puno dječjih radova. Ja vjerujem da su tete super, da se s djecom puno radi, ali prostor me odbio na prvu.
Privatni vrtići se ipak dosta plaćaju od 750 do 1500 i više kuna, ovisno o vrtiću i iznosu subvencije na koju imate pravo. Samim time ipak sam imala neka očekivanja. Ne mislim da sam prezahtjevna ako očekujem da djeca imaju adekvatan prostor za igru/spavanje/papanje i siguran, ograđen prostor za boravak na zraku. To je onaj minimum koji očekujem uz drage tete koje će čuvati moje dijete. To je uostalom nešto što svi državni vrtići imaju .I sobe s uređenim kutićima za igru, vrtićku kuhinju, igralište da mogu sigurno izaći na zrak. To bi trebao biti standard, ali nažalost nije.
Izvor fotografije: pexels.com
Kada sam bila već pomalo razočarana, došla sam na razgovor u vrtić u kojem smo se na kraju i upisali. Treća sreća. Vrtić koji je konačno izgledao kao vrtić, pristupačni zaposlenici s kojima je bilo lijepo porazgovarati i vrtić koji je srećom otvorio novu grupu s obzirom na veliki interes u ovom djelu grada. Muž je bio sa mnom na inicijalnom razgovoru i njemu se isto svidjelo ono što je vidio i čuo. Lukas je bio oba puta sa mnom i malo je istražio prostor. Iznenadilo me koliko je bio slobodan. Svidjela mu se pedagogica i to je bilo to. Prikupili smo svu potrebnu dokumentaciju i Lukas je neposredno nakon što je navršio godinu dana krenuo na prilagodbu. O potrebnoj dokumentaciji sam pisala u Facebook postu Dokumentacija za vrtić.
Primio je zadnje cjepivo, dobili odobrenje od pedijatrice za vrtić, proslavili taj veliki prvi rođendan i krenuli na prilagodbu.
Prvi dan prilagodbe je bio više stresan meni nego njemu. Bila sam užasno tužna. Nakon svih tih napora oko upisa i veselja što smo konačno našli vrtić koji nam se zaista svidio. Bila mi je strašna pomisao da moje dijete zaista kreće u vrtić i da više nećemo biti cijele dane zajedno. Iako sam bila svjesna da je to neizbježno. Da moram što prije početi tražiti posao, istovremeno mi se to činilo tako daleko. Teško je. I njima i nama, no već drugi, treći dan bilo je puno lakše. Tipkala sam s par mama o tome i zapravo kad vidiš da ti je djetetu dobro u vrtiću da se smije, da se igra, da papa, da se osjeća sigurno uz tetu bude ti lakše. Sve je to dio odrastanja.
Prilagodba u našem vrtiću trajala je puna dva tjedna i ja sam ga vodila svaki dan. Mislim da je tih 2 tjedna taman. Prva dva dana smo bili zajedno i mi roditelji i djeca. To mi je bilo isto ok da upoznam i tetu i druge roditelje i Lukasove male prijatelje. Jedna frendica mi je rekla da je ona u grupi bili vrlo kratko samo prvi dan. Kod njih je i prilagodba bila kraća. Tako da to ovisi o vrtiću i o situaciji s brojem djece. Osim Lukasa, na prilagodbi je bilo još četvero djece.
Treći dan su ostali prvi puta na kratko sami i naravno to je bilo skupno plakanje. Dovoljno da krene jedan i suze su tu. Četvrti dan je tako bila već u naprijed mala nervozira pri dolasku u vrtić. Baš zbog iskustva odvajanja, ali zato je peti dan bio super. Već drugi dan su papali doručak u vrtiću i Lukas me tu toliko oduševio. Teta me pitala ujutro je l’ jeo, ja kažem da da, ali dajte mu ako hoće – on naravno nije odbijao. To mi je bilo super, znači neće biti gladan. 🙂
Izvor fotografije: pexels.com
Svaki dan su dalje bili sve duže sami i s vremenom bi ih predali samo na vratima. Kratko bi se pozdravili i vratili se po njih u dogovoreno vrijeme.
Kod polaska u vrtić zapravo je prvi tjedan problem bila ta prilagodba dnevnog ritma papanja, spavanja. Vjerojatno doma imate neki dnevni ritam, vrijeme za buđenje, doručak, ručak, spavanje, a vrtić opet ima neki svoj dnevni raspored. Te prve dane kad bi išli doma, obavezno je zaspao čim bi sjeo u kolica. Bilo to nakon sat vremena u vrtiću ili par sati. Jedan dan je spavao kod tete kad sam došla po njega odmah nakon ručka. Taj dan još nije bilo predviđeno spavanje. Bili su malo na zraku i on se skroz umorio. 🙂
No brzo oni usvoje taj vrtićki ritam. I mi smo se doma malo prilagodili. Išao je ranije spavati, a ujutro bi ga kasnije probudila neposredno prije polaska u vrtić da ne zaspi baš odmah. 🙂
Drugi tjedan, ponedjeljak je za odvajanje ipak bio malo teži. Jedna mama mi je napisala da je kod njih ponedjeljak i nakon nekog vremena još uvijek težak. A nije li tako svima? Tko voli ponedjeljak? 🙂 Drugi tjedan je u vrtiću doručkovao i ručao, a zadnja tri dana spavao. Onda bi došla po njega. Bojala sam se kako će to biti sa spavanjem. No uspio bi zaspati. Nekad je spavao duže, nekad kraće. Umore se..puno je tu uzbuđenja i nakon papice vrijeme je za spavanje.
Preporuka je da dijete sa sobom u vrtiću ima neke svoje drage predmete. To mogu biti igračke, tješilice, dudice, nešto što ih asocira na obitelj i daje osjećaj sigurnosti. O tome što nosimo u vrtić napisat ću još sutra Facebook post. Tako da skroz zaokružimo i tu temu. 🙂
Izvor fotografije: pexels.com
Neke detalje sam već zaboravila, ali sjećam se da je bilo dana s više i s manje suza. Bilo je dana kad me dočekao s osmjehom kao – mama ti si već tu. 🙂
Primijetila sam da dosta prati reakcije druge djece. Ako su djeca smirena i on je skroz ok, ali čim netko plaće, plaće i on. Jedan dana, dok smo oblačili papuče došao je jedan dječak iz susjedne grupe sav u suzama u vrtić. Lukas ga je promatrao, promatrao mene i počeo je i on odjednom plakati. I tako je ušao u sobu. 🙂 Mislio je da i on mora plakati. Mrvice male. Isto tako primijetila sam da jako prati moje reakcije. Tako da sam se trudila pri odlasku uvijek biti nasmijana i tako da ga malo ohrabriti.
U ova dva tjedna stekao je nove male prijatelje. Pali su i neki zagrljaji, ali su se isto tako malo međusobno i pregazili, pogurali i slično. Sve je to normalno moraju se upoznati. Kaže teta da ne možemo očekivati neku baš zajedničku igru u toj dobi. Kod zajedničkog boravka na zraku, svidjela su mu se više starija djeca. 🙂
Nakon ove naše dvotjedne prilagodbe došla je ova situacija s koronom i od tada smo doma. Velika je to pauza nakon prilagodbe tako da ne vjerujem da će povratak biti jednostavan. Ali s obzirom na to da sam vidjela da mu je u vrtiću lijepo bude se opet priviknuo. Zapravo već drugi tjedan prilagodbe bilo je manje djece, vjerujem da je i to jednim djelom bilo zbog mjera opreza.
Izvor fotografije: unsplash.com
Primijetila sam da Lukasu fale mali prijatelji, uvijek kad vidi djecu jako im se veseli. Sad se ne može družiti niti s malim bratićem, mislim da smo mu mi veliki već skroz dosadili. Inače imamo opciju online vrtića gdje tete stavljaju prijedloge za svakodnevne aktivnosti koje možemo raditi s našim bebačima. Što mi je lijepo, iako dok su oni za večinu tih aktivnosti još jako mali.
Još nešto, kad je krenuo u vrtić Lukas nije uopće samostalno hodao. Sada u ovih mjesec dana što smo kod kuće počeo je skroz samostalno hodati. Više mu ništa nije problem, prehoda cijeli stan u komadu. Ne samo da hoda nego i potrči.
Možda da nije ovakva situacija ne bi imala prilike vidjeti te njegove prve korake već bi ih napravio u vrtiću. U jednu ruku mi je drago da smo dobili još malo vremena za nas. 🙂
Drage mame kako su prošli vaši prvi dani u jaslicama/vrtiću?
Je li bilo teško dobiti mjesto u vrtiću u vašem gradu?
Pusa i zagrljaj,
Buduća mama.
